Avatar

interaktivna animacija, 2007
02

04

10


-08

Galerija VN, Eros shop Pigalle, Zagreb
 
Bacanje tarota ili graha, gatanje iz taloga kave ili karata, horoskopi, strojevi koji citaju sudbinu iz dlana, I ching, neozbiljne i ozbiljne vjestine fiktivnih ili manje fiktivnih raspleta, sve su to nacini na koje ljudi nastoje domisliti buducnost ili sudbinu. A domisljanje buducnosti ili sudbine povezana je s upoznavanjem sebe samih, s naslucivanjem granica vlastite aure.
U svom novom radu, performerica po prirodi, Ksenija Kordic, sebe pretvara u digitalnu vjesticu. Ona ne prorice sudbinu, ali na slican nacin kao vjestica, njena 'ziva' slika 'cita' misli posjetitelja i na njih odgovara, pokusavajuci voditi smislenu konverzaciju.
Jos od price o Pigmalionu koju je zabiljezio Ovidije, kroz povijest se proteze motiv umjetnika koji pokusava stvoriti umjetan zivot. Suvremena verzija tog mita vjerojatno bi bila prica o umjetnoj inteligenciji. Iako vecina ljudi ne vjeruje da inteligencija poput one ljudske moze biti 'uhvacena' u silikonskim spojevima, vecina umjetnika koji koriste nove tehnologije barem je jednom pokusala stvoriti inteligentnu interaktivnu instalaciju.
Rad Ksenije Kordic nema ambiciju ostvariti remek djelo sofisticirane tehnologije, pa cak ni sasvim pismeno ostvarenje u podrucju interaktivnog softvera (na slican nacin kao sto video umjetnost cesto ne vlada filmskim jezikom).
Ono sto ovu umjetnicu zanima kod tehnologije je podudarnost strojeva i ljudi u smislu nedokucivosti i nepredvidivosti. Zanimljivost rada Avatar lezi u duhovitosti pokusaja da se u tehnologiju upise osobnost. Darkerski imidz Ksenije Kordic, koja je svojedobno oslikala i izlozila vlastite tarot karte i koja je dovela mocne simbole poput Biblije i Kurana u isti kontekst s falusom, savrseno se uklopio u pricu o digitalnoj vjestici. Ta se umjetnica radom Avatar duhovito i s odredenom dozom lakoce i neopterecenosti, obracunava sa svojim privatnim temama, motivima i dosadasnjim umjetnickim opusom. Ovaj njen rad treba citati u kontekstu njenih performerskih ostvarenja, u kojem je njen vlastiti lik prisutan kao samoubilacki, mazohisticni, pomalo bijesni, provokativni avatar. Evo sto je sama umjetnica ustvrdila o svom radu:
"Ovaj rad je svjetlosni kvadrat koji projicira antropomorfnu sliku i zvuk, odašiljući poruke, pitanja, odgovore. On glumi interakciju. Njegova je težnja, sublimacija drugog ljudskog bica. Posrednik je mojih interesa, dobar i loš sluga. Dala sam mu ulogu umjetnika koji se bori za pažnju, svoj lik i govor. Pravljenjem mašine koja reagira na okolinu poput mene, izlazim iz govora u prvom licu, u govor kloniranog prvog lica. Beskonačnim samoumnožavanjem nastojim steći osjećaj odvojenosti od vlastitog ja."
Olga Majcen