Intervjui

Mi žene smo navikle biti utišavane i marginalizirane, pogotovo kad smo žene i u političkom smislu; Gordan Stošević; Il grido del popolo; 2019

Ksenija Kordić, feministkinja koja je 'napala' krinolinu; Mirela Horvat; Aktualno.hr; 2019

Ksenija Kordić; Tijelo u dijalogu, ženske performativne prakse u Hrvatskoj; Ružica Šimunović; 2016

Razgovor s Ksenijom Kordić - Suzana Marjanić, Zarez; 2008

 

Intervju iz knjige Ružice Šimunović "Tijelo u dijalogu - ženske performativne prakse u Hrvatskoj", AICA Durieux, 2016

KSENIJA KORDIĆ

R.Š.: Jedna od ključnih tema kojima se bavite je položaj žene u patrijarhalnom, mizoginom društvu, to jest   rodnim stereotipima nametnutima kroz odgoj, obrazovanje i religiju. Tako ćete, na primjer, u video i foto autoportretima Exodus (2006.) posegnuti za citatima iz starozavjetne Knjige Izlaska, a u performansu i video instalaciji Želim biti (2009.) podsjetiti na notornu uzrečicu o "dami na ulici, domaćici u kuhinji, kurvi u krevetu". Spomenut ću i video i foto rad Kron vs Narcis (2004.) predstavljen 2004. godine na skupnoj izložbi U prvom licu u zagrebačkom Domu HDLU-a za koji je kustosica Radmila Iva Janković bila ustvrdila da njime predočavate intimni osjećaj poraza, unaprijed izgubljene bitke. Ovih nekoliko natuknica potkrijepila bih mišljenjem Suzane Marjanić koja, slijedom vašeg iskaza da se bavite propitivanjem vlastitosti i istinitosti spolnosti u umjetnosti, u Kronotopu hrvatskog performansa (2014.) ističe da su vaši performansi antifeminini, da u njima subvertirate feminino. Možete li dodatno pojasniti svoju umjetničku poziciju i strategije djelovanja?

 K.K.: Moj umjetnički izričaj je izrazito subjektivan i osoban. Slijedeći premisu da je osobno političko, neizbježno je da su moji radovi ujedno i politički. Neko sam vrijeme intenzivno maštala o tome da je moja umjetnost aktivizam, da namjerno nastojim subverzirati dominantnu ideologiju, ali to nije tako, to se događa spontano, ponekad čak i nesvjesno. Kao osoba koja nastoji osvijestiti i prepoznati kulturne obrasce koji mi/nam štete, uvijek sam na oprezu prema društvenom, ali još sam opreznija kada se radi o analizi vlastitih percepcija i osjećaja, identiteta. Ponekada se vrlo teško suočiti sa pounutarnjenjem loših obrazaca, imenovati ih, i to je glavna okosnica rada ‘Kron vs Narcis’. Rada Janković je dobro opazila osjećaj poraza. U vrijeme nastanka tog rada prepoznavala sam samo taj osjećaj, koji su pratile intenzivne slike, a razumijevanje cjelokupnog konteksta u kojem je nastao, došlo je tek nedavno, nakon 13ak godina. Taj rad mi je donio puno spoznaja o samoj sebi, ali i o načinu na koji umjetnost djeluje - poneka mentalna slika mi toliko zaokuplja um da mora pronaći način da se osamostali, da bude dostupna i drugima za čitanje, da bi i meni pomogla da ju shvatim.

Moji su radovi apsolutno antifeminini, slažem se sa Suzanom Marjanić. Sama ideja o sebi kao umjetnici proizlazi iz osjećaja društvene nemoći i nejednakosti. Umjetnost se čini idealnim načinom komunikacije tog stanja. Dovoljno irelevantna, da bih bila onemogućena u svom djelovanju, a dovoljno relevantna da me se ipak ne može ignorirati. Unatoč jako dobrom čitanju mojih radova od strane Janković i Marjanić, puno sam se češće suočavala sa potpunim nerazumijevanjem, otporom, ali i ignoriranjem od strane institucija.

 Bez da ovdje otvaramo pitanje globalnog problema ženskih prava, u zapadnom su civilizacijskom krugu kroz ženske pokrete i feminizam izborena ljudska prava žena, pravo na obrazovanje, sudjelovanje na tržištu rada i politici, ali spolna/rodna diskriminacija i dalje je prisutna. U Exodusu predstavljenom 2006. godine u sklopu feminističkog festivala FemFest u Zagrebu donosite svojevrsnu reviziju stanja nakon prijeđenog puta, kada je riječ o toj problematici izjednačavate kršćansku i aktualnu neoliberalnu doktrinu.  Zašto se odlučujete za takvu koncepciju i na koji način ste je proveli?

 Problem neoliberalne doktrine je novi globalni sporazum - neoliberalni neopatrijarhat (‘End of Equality’ Beatrix Campbell). U takvom ideološkom okruženju moguće je da žena radi, glasa, ima osobnu imovinu, donekle čak i društvenu moć, ali sama logika kapitalizma generira ne samo dublju i skriveniju nejednakost, nego i uništava poluge društvene solidarnosti, koje su okosnica feminističkog djelovanja.

S tim u vezi, koreliram dvije naizgled oprečne ideologije, kršćansku i liberalnu, jer su u suštini jednako štetne za žene. Koncept roda (spolnih uloga), koji feminizam nastoji abolirati i dekonstruirati od svojih začetaka, življi je nego ikada. Konzervativna se ideologija jednostavno prerušila u liberalnu, te prisvojila jezik feminizma i drugih oslobodilačkih pokreta, da bi nanovo uspostavila patrijarhalnu hegemoniju. Zbog toga još uvijek raspravljamo postoji li ‘ženski mozak’ i osnažuje li prostitucija žene. Kapitalizam je vrlo prilagodljiv i pogoduje društvenoj nejednakosti.

Moj rad ‘Exodus’ prikazuje te grozne biblijske rečenice blještavim staklenim slovima, tipičnima za reklamno komuniciranje. Čini se da dobro prolazi sve, osim onoga što se ne može prodati. A neugodne istine nikada nisu na cijeni.

Bibliju, ali i druge svete knjige koristili ste i prije. U performansu Samozapaljenje (2003.) izvedenom u zagrebačkoj galeriji Močvara ritualno ih palite, a od pepela modelirate golemi falus. Koliko je u tom činu bila u pitanju kritika falokratskog poretka svijeta, a koliko simboličko slavljenje plodnosti? I je li to uopće bila vaša prvotna namjera?

Slavljenje plodnosti bi zahtijevalo prisustvo ženskog aspekta i ženocentrizam, gyn/eko utopiju. Ali taj je performans bio sušta suprotnost. Dogodio se u opskurnom interijeru noćnog kluba, jedne hladne siječanjske večeri, a atmosfera je bila mračna, užarena, zagušljiva i prepuna pepela koji je letio po svima i izgledao poput snijega. Prilično postapokaliptično. Ljudima su suzile oči. U tom sam radu koristila neku vrstu šok terapije za sebe i gledatelje. Svete se knjige ne smije paliti. Iako Kuran obećava da je božje ime neuništivo i da će ostati i nakon vatre, to se nije dogodilo. Umjesto toga sam sakupila pepeo i ostatke i od svetih knjiga post mortem sagradila falus, jer te su knjige pisali muškarci i zato jer su njihovi bogovi muškarci. Smatrala sam da bi bilo pošteno tu istinu prikazati bez uvijanja i nepotrebnih stilskih dodataka. Nadala sam se da ću tim činom pročistiti sebe i gledatelje od divinizacije muškog principa. Vatra je, kao elementarna pojava, u svim kulturama nositeljica novog života i moći, i njome se ritualno čisti i dezinficira mentalni prostor.

Osim svetih knjiga zanimate se za magijsko i mistično pa će, primjerice, okultna filozofija Aleistera Crowleya biti pretekst za video instalaciju Tri vrta (2002.) predstavljenu u galeriji SC u Zagrebu. Kako ste je koncipirali i koje je značenje uvođenja video zapisa ženske nogometne utakmice i rituala Pečat zvijeri u kontekst rada? Čini se, naime, da ih poistovjećujete, da oboje smatrate  obrednim prakticiranjem.

Intrigiraju me igre i njihova povezanost sa ritualnim, kultnim. Zanimalo me na koji su način i vizualno povezani, iako se čini da nemaju dodirnih točaka. To sam mogla istražiti samo tako da ih zaista fizički i suočim. Nemam uvijek ideju kako će rad izgledati kad bude sastavljen i izložen, dapače, nastojim da to i za mene bude element iznenađenja. U Tri vrta sam to možda dovela do krajnosti, jednostavno sam sakupljala, taksativno, zajedničke elemente i onda ih posložila u neki red nametnut od strane same igre (sportskog terena). Odabrala sam dva fenomena koja je teško zamisliti u istom kontekstu, dakle, okultni ritual i žensku nogometnu utakmicu, i rezultat je bio neočekivano skladan. Tim sam radom htjela istražiti način na koji djeluje masovna psihologija, koliko su ljudi svjesni u što su uključeni, a koliko nisu. Vizualnost i estetika su i u igrama i u ritualima od velike važnosti, one sadrže tajne poruke za upućene, no te poruke subliminalno djeluju i na neupućene. Čini se da je u ljudskom društvu uvijek bilo igara i rituala, često su bili i povezani, iako je to suvremenom čovjeku nezamislivo. Najviše stoga jer je duhovno, predstavljeno ritualnim, danas vrlo izdvojeno i institucionalizirano u organizirane religije. U toj mjeri da je transcendentalnost te duhovnosti vrlo upitna i, za mene barem, predstavlja samo politički performans. Smatram da nije slučajno da su i sportovi izrazito politizirani i ideološki nabijeni. Iako se na prvi pogled doima da je logika igre u njenoj nepredvidivosti i stalnom iščekivanju ishoda, a logika rituala u njegovoj predvidljivosti, sam metasadržaj je identičan.

Veza s religijom i filozofijom latentno je prisutna i u happeningu/fotografijama Teške lekcije (2006.) izvedenom/zabilježenom u sklopu susreta performera na jednodnevnoj smotri Moja zemlja Štaglinec koju je na svom imanju 2006. godine pokrenula Vlasta Delimar. Pravili ste vijence od zelenila i stavljali ih oko vrata nekolicini umjetnika...

Točno. (Cvijetni) vijenac je veza sa hinduističkim načinom štovanja važnih ljudi i božanstava. ‘Teške lekcije’ su moj hommage tim umjetnicima, od kojih je svaki imao važnu ulogu u mom umjetničkom sazrijevanju. Smatram se sretnom što sam imala priliku družiti se s njima i raditi uz njih. Odlučila sam se za jednostavan čin sakupljanja lokalnog bilja i izradu vijenaca koji sežu do koljena (opet referenca na hinduizam). Sam naziv happeninga je također referenca na sanskritsku riječ guru, koja znači ‘težak’. Učitelj doslovno pritišće učenika, i tako je on kao ugljen koji pod pritiskom postaje dijamant.

Često se referiram na hinduističke religije jer ih volim i jer su prilično očuvale arhaični politeizam, čak se u njima mogu pronaći i natruhe predvedskih, matrijarhalnih kultova, što mi je, naravno, izuzetno dragocjeno.

S Vlastom Delimar snimili ste fotografiju Incest (2010.) koja se može vidjeti jedino na vašem blogu. Možemo li reći da je to bio i privatni performans' I referira li se naslovni "incest" na srodnost vaše umjetničke prakse, spolne/rodne politike?  

S obzirom na to da je ipak objavljen, ne bih rekla da je rad privatan, iako je vrlo osoban. Toliko osoban da nisam smatrala neophodnim izložiti ga u kontekstu umjetničke institucije. Što bi, na neki način, bilo i njegovo omalovažavanje.

Naziv evocira osjećaj poštovanja i općenito emocije koje me vežu uz rad Vlaste Delimar. Njena umjetnost me prati od rane mladosti i Vlasta je za mene dugo vremena bila gotovo mitska osoba. S obzirom na to da je njena poetika postala neizbrisiv dio mog životnog iskustva i gotovo da ju više ni ne odvajam od svoje, naravno da je izuzetno utjecala na moj rad, možda čak i generacijski iznjedrila mene kao umjetnicu. Ne mogu zamisliti kako bi moji radovi izgledali, da nije bilo njenih.

Dojma sam da se žene u umjetničkom svijetu, ali i općenito, teže udružuju, a više djeluju samostalno. Na hrvatskoj umjetničkoj sceni ne možemo ni zamisliti jaku grupu autorica, kao što je bilo muških grupa (Grupa šestorice, Gorgona i sl). Voljela bih da se to promijeni i svakako sam sklona svoj rad uvijek promatrati u kontekstu cijele scene, naročito u kontekstu drugih autorica.

U socio-politički patrijarhalni diskurs savršeno se uklapa predodžba o ženi kakva se više od pola stoljeća propagira preko lutke Barbie. Ona je središnji motiv rada Kron vs Narcis u kojem simultano rabite dvije mitološke teme: preuzimajući ulogu proždirača vlastite djece Krona i, s druge strane, Narcisa zaljubljenog u vlastiti odraz, uprizorujete lascivno-erotsku igru sebe i Barbie koja završava, zapravo bih rekla, samokažnjavanjem- čini mi se naime da izgled koji dajete lutki podražava vašu gotičko subkulturnu estetiku, a i golotinjom, iscrtavanjem oblina, grudi iznevjerava poželjni Barbie izgled/karakter. Takvo rješenje može se učiniti paradoksalnim jer potkopava najavljenu kritiku normativnih obrazaca ženskosti, međutim čini mi se da je ta subverzija u funkciji rasvjetljavanja teze o homogenom subjektu i otuda, podsjetimo li na diskurs teoretičarke Judith Butler, potrebe govora o rodnom identitetu. Zanima me vaš stav i namjera.

Kron vs Narcis izrazito je intimistički i autorefleksivan rad. U njemu istražujem neke svoje zbunjujuće osjećaje, no tu su i diskrepancije između idealiziranog i stvarnog i to na više razina.

Za mene je taj rad još uvijek dobrim dijelom zagonetan, ali sam ipak uspjela prepoznati neke od temeljnih osovina napetosti koje su ga uzročile.

Prije svega, tu je ta lutka koja predstavlja ideal ljepote i koja se uvukla u moju nesvjesnu sliku sebe, jer to joj i jest svrha. Sam ideal ljepote ne može biti ništa biofilno, nego je mrtva tvorevina, fetišizacija objektnog, možda i nekrofilija. Zbog toga joj stavljam bradavice i dlake, da dobije na živosti, posuđujem joj svoj život. Usprkos tome, naša tijela su u kontrastu. Što ju više nastojim animirati, kontrast između naših tijela se povećava. Sama za sebe, ona ne djeluje toliko neživo. Lutka Barbie, modelirana prema željama muškaraca, a namijenjena djevojčicama, već je odavno dio mog organizma. Smisao joj je pounutarnjenje muškog pogleda, tj samoobjektifikacija kojom žene same sebe dovode u red, falokratskom samokorekcijom. Iz te samoobjektifikacije proizlazi i osjećaj narcizma, zaljubljenosti u sebe, ili,  točnije, svoj odraz u muškim očima. Time zaključujem da je performativna ženstvenost narcistički kavez i autokastracija žene, a rodni identitet hijerarhijski ključ, pri čemu je feminino uvijek ono što je ovisno o, i subordinirano, maskulinom.

Istraživanje granica između mene i nje je put prema autonomiji, slobodi od Nje.

Jezikom magike, Kron vs Narcis je invokacija koja je završila neuspješnim egzorcizmom.

U tom ključu čitam i seriju fotokolaža Frajeri (2003.) prikazanu u klubu Attack! u Zagrebu u kojoj je vaš autoportret kolažiran na gola muška tijela. U opisu rada kažete da je riječ o komentaru seksizma, ali potencijalni narativ pervertira činjenica da odabirete tijela porno zvijezda pa bismo, kao i u radu Kron vs Narcis, morali govoriti o dvojakoj dekonstrukciji, esencijalističkom i kulturalnom normiranju.

‘Frajeri’ su nastali kao odgovor na sam koncept izložbe, čiji je naziv bio ‘Ženski pogled na žene’ i koji mi se učinio prilično seksistički i anakron. Ne samo zbog toga što opetovano objektificira žene (kao da je nešto novo i kontrakulturno, da i žene objektificiraju i analiziraju druge žene), nego i zbog toga što je autor koncepta bio muškarac. Dakle, za mene prilično provokativna situacija. Kako sam željela subvertirati taj narativ, ponudila sam svoje autoportrete (jer imam pravo govoriti samo o jednoj ženi - sebi), ali naljepljene na gola pornificirana muška tijela.

Pornifikacija žena u umjetnosti i za potrebe muških umjetnika je nešto svakodnevno i neupitno. Ja sam zato htjela pokazati kako to izgleda kada se radi muškarcima. Mnogi su rad smatrali vrlo provokativnim, a jedna od umjetnica je čak odustala od izlaganja zbog istog.

Osim reakcije na situaciju u kojoj sam bila pozvana izlagati na ‘ženskoj’ izložbi, taj rad ima i neke druge slojeve, a koje naročito iščitavam u kontekstu neoliberalne rodne ideologije. I mene je samu iznenadilo koliko mi muško tijelo dobro pristaje, kao da sam dobila nešto od njegove snage i autoriteta, iako je to samo ilustracija nečega što očigledno već postoji u meni. U suvremenom rodnom žargonu, moj bi ‘cis’ identitet bio vrlo upitan, no to je, čini se, samo pomodna nomenklatura za izlizane spolne stereotipe. U svojim sam radovima i načelima uvijek težila aboliciji roda i (femininog) identiteta.

Nadala sam se vizualno dekonstruirati ideju o muškim tijelima kao jakim i dostojanstvenim, i ženu, autoricu, kao pasivnu promatračicu, bez revolucionarnog potencijala i bez prava na lik.

Exodus i Kron vs Narcis određujete kao video i fotografske radove no za oba bih rekla da imaju i performativni karakter. Biste li se složili s tim? I s obzirom da nije riječ o izravnom dokumentiranju performansa na na koji način ga ovdje tretirate?

Da, mogu se složiti s tim. Moji su radovi većinom performativnog karaktera, jer svoje tijelo, tj sebe, smatram osnovnim medijem. Mediji, u klasičnom smislu, mi služe tome da prenesem tu osnovu, oni su sekundarni i promjenjivi s obzirom na kontekst u kojem se rad pojavljuje. Tako, npr, isti rad mogu prikazati u različitim medijima, kao video projekciju ili kao foto kolaž, kao što je bio slučaj sa Kron vs Narcisom. Tijelo i performans su mi jako važni stoga što je to možda jedino što imamo, kao umjetnici i kao ljudi.  U kontekstu nagomilavanja proizvoda i globalne ekološke krize to je moj odgovor, umjetnost ne bi trebala biti još jedan izvor zagađenja, niti tek robna marka što kotira na tržištu. Nastojim da moja umjetnost ne bude tržno dostupna, ne želim da moja misija bude sponzorirana. Duboko sam uvjerena da jedino neovisni autori mogu biti slobodni.

U performansu/happeningu Zelenko i zmija (2007.) u HNK-u u Varaždinu, gdje vam je partner bio umjetnik Marijan Crtalić, fizički ste bili odvojeni od publike. Jeste li, među ostalim, takvu koncepciju bili odabrali i zbog želje za istraživanjem mogućnosti unutar medija performansa?  

Da, smatrala sam da bi bilo zanimljivo raditi performans, a da nismo fizički prisutni i vidljivi, već samo naše fotografije i glasovi. Performans je ponekad naporan zbog izloženosti pogledima, ponekad je i sama prisutnost autora zbunjujuća i odvlači svima pažnju u krivom smjeru. To mi naročito smeta kao ženi, jer su predrasude i očekivanja od naših tijela velika, pa je i taj podtekst neizbježan. Želim minimizirati upotrebu medija, ali ne na način da objektificiram samu sebe.

To je, u svakom slučaju, trajna borba.

Koja je bila tematska okosnica Zelenka i zmije koji podnaslovljujete "fotomorfizacija traume"?

Tema rada je bila moj dugogodišnji odnos sa Marijanom Crtalićem i sve ono što je taj odnos donio. Nekako smo to cijelo iskustvo uspjeli sažeti u dvjestotinjak fotografija, tj fotomorfizirati ga za gledatelje i buduće generacije.

Kako ste doživjeli ovu suradničku izvedbu, koliko se iskustvo rada u dvoje razlikuje od samostalne izvedbe?

Za mene nije bilo previše razlike, stoga što, kao što sam ranije navela, ni jedan rad ne promišljam do kraja prije izvedbe i volim spontano događanje tijekom iste. Ako nas je više, time je i spontanije. Možda je za njega bilo malo problematičnije, jer on ima drugačiji pristup i trebalo mu je duže da se opusti u onom što je trebao biti neformalni razgovor između nas dvoje, a kojem je publika nazočila. No o tome nisam kompetentna reći više, jer se ne radi o meni.

U Zelenku i zmiji, rekli ste, koristite i fotografiju, a sličan postupak medijske hibridizacije nalazimo i u projektu Želim biti (2009.) ostvarenom u maloj dvorani Teatra &TD u Zagrebu gdje performans prati video instalacija s tri filma. Već smo na početku razgovora spomenuli krilaticu koja je pratila ovaj rad, to jest  odredila odabir filmova i vašu izvedbu. O kakvoj je relaciji bila riječ i kako ste je realizirali?

Dama na ulici, domaćica u kuhinji, kurva u krevetu rodna je šablona koju smo svi čuli puno puta. Toliko je jednostavna i pitoreskna, da joj nisam mogla odoljeti. Odabrala sam tri filmska/video isječka koja su je trebali ilustrirati, a to nije bilo teško, jer u filmskoj umjetnosti maltene ne postoje ženski likovi koji ne ulaze u jednu od te tri kategorije ili kombinirano. Posebno je zanimljiv fenomen pornografije, koja je čak cijeli žanr posvećen jednom femininom stereotipu, brutalnoj objektifikaciji i seksualnom iskorištavanju žena.

Ta tri isječka su prikazana na televizorima koji su poslužili kao potpornji za podij, odnosno kao tri stupa ženstvenosti. U ovom je radu ključno propitivanje samog medija, jer svaki medij je politiziran, on, baš kao i tijelo umjetnika, ima svoj društveni značaj koji unosi dodatnu razinu čitanja. U slučaju VHS trake od koje je bila napravljena moja odjeća, radi se o direktnoj vezi između kapitalističkog konzumerizma i eksploatacije žena. Naime, VHS je imao jakog tržišnog konkurenta u Betamaxu, kojeg je izgurao plasiravši pornografiju, na što Betamax nije pristao. Uz to, sama traka je crna i sjajna i pomalo podsjeća na BDSM kostime. Dosta se toga podudara.

Iz tri video rekordera izlaze tri trake od kojih je sastavljen moj kostim. Dekonstrukcija medija time postaje politički čin pobune protiv kapitalizma i sustava nejednakosti i eksploatacije.

 Performans ste izveli na povišenom podiju, svojevrsnoj pozornici. Moguće je u pitanju bilo i praktično rješenje s obzirom na postav video instalacije, ali u svakom slučaju odabrali ste prostor izvedbe koji naglašava performiranje identiteta kroz tijelo. Ono je najizravnije izloženo pogledu pa i najranjivije kad je u pitanju prosudba Drugog i, općenito, socio-političkog i kulturalnog okruženja. Kako biste odredili svoju poziciju i komunikaciju s publikom u tom performansu?  

Da, tijelo je moralo biti izloženo na podiju, aranžirano, označeno i prepoznato kao ženstveno. Tu bih situaciju korelirala sa pojmom prostitucija, koja na latinskom znači ‘izložiti se’. Od umjetnice se, naročito u performansu, donekle očekuje golotinja, koketiranje s erotskim, čak i pornografski pristup. Taj podtekst koji prati performans je meni jako stran i nastojim ga izbjegavati. Feminino odlično uspijeva u tom okruženju, Ženstvenost je prije svega performativna. To je uloga, ritualna predaja maskulinom.

Stojeći tako na podiju, htjela sam vidjeti publiku, gledati njihove oči i izraze lica, osjetiti kako je to biti potpuno izloženom. Publika, čini mi se, nije očekivala interakciju i kad mi je netko pokušao pomoći da ustanem, što je bilo teško zbog visokih potpetica, neki su negodovali. Jedan gledatelj mi je morao dodati i škare, nisam mogla sama.

Nadam se da sam uspjela postići efekt femininog performansa i očaranja, i nakon toga, razočaranja, kontraefekta i demistifikacije.

U performansu ste u odijelu od VHS vrpce koje režete škarama i postupno skidate sa sebe, a poslije ćete ga izložiti s trima filmovima kao VHS odijelo (2009.). Naslovom se sugerira da vas zanima i pitanje medija.   

Apsolutno, odabir medija je uvijek veliko pitanje. Medij je drugi stvaratelj, ne mogu se sjetiti tko je to rekao, ali mislim da je točno.

Interaktivna računalna aplikacija Avatar (2007.) također je bio pokušaj istraživanja tehnoloških mogućnosti novih medija koji bi vam omogućio, kako ste rekli, da izađete iz govora u prvom licu u govor kloniranog prvog lica. Kako ste osmislili projekt i zašto vam je bilo važno da ga predstavite u porno kabini, odnosno konkretno u erotskom dućanu Pigalle u Zagrebu?

Prvotna je namjera bila izložiti ga u sobici za masturbaciju u jednom objektu koji služi toj svrsi, no vlasnik baš i nije bio raspoložen za umjetnost. Stoga sam improvizirala sličnu situaciju unutar erotskog dućana. Rad govori o umjetnoj inteligenciji i kibernetičkom ženskom, odnosno femininom. Mislim da nije slučajnost što u popularnoj kulturi vrlo često vidimo tehnološki visoko sofisticirane robote koji izgledaju feminino. To je nekako oduvijek bila glavna patrijarhalna opsesija, pretvaranje ženskog u kanonizirani ideal, ali jednako toliko i beživotan. Roboti su buduća Barbie, koja će moći mnogo više od savijanja ruku i nogu. Izlažući svoj klon u tom kontekstu, obraćam se muškom promatraču, odnosno pounutarnjenom muškom promatraču (ako je žena u pitanju), izvrćem intimistički trenutak između dvoje, u intimistički trenutak sa samim sobom. Avatar je zamišljen kao igrica koja simulira Sfingu. Postavlja pitanja, a razgovor neizbježno završava samouništenjem. To je igra koja svakog gledatelja pretvara u Edipa - prokletnika.

Kakve su bile reakcije?

Bilo je pozitivnih, ali i negativnih, naročito s obzirom na jezik kojim Avatar govori, a to je engleski. Neki smatraju nedosljednim nekorištenje hrvatskog jezika, ali za mene je engleski bio ključan, jer je to izvorni jezik kojim govore kompjuteri. Nadam se da to nije bila otegotna okolnost u sporazumijevanju sa Avatarom.

U razgovoru smo se doticali pitanja spolnosti i seksualnosti, a htjela bih da se još osvrnete na ready made instalaciju Gaće (2003.) predstavljenu u sklopu Zagreb Queer Festivala i instalaciju Lako je zaljubiti se (2004.) postavljenu u galeriji Močvara u Zagrebu. Biste li, vezano za te, ali i druge vaše radove, mogli komentirati estetiku trasha, na kojoj mislim da inzistirate?   

Ako i koristim estetiku trasha, ne radim to namjerno. Uvijek nastojim koristiti dostupne i jednostavne materijale iz svakodnevnog života, a ponekad je to i smeće, ili barem tako izgleda. Za mene je to nastavak filozofije tijela kao prvog medija i stvaranja umjetnosti s minimumom produkcijskih zahtjeva.

Ne samo zbog ekološkog otiska koji umjetnost ostavlja, nego i zbog materijalnosti samih radova. Važnije mi je da budu konceptualno ili arhivski prisutni, shvaćeni i promišljeni, nego da sjede u nekim prostorijama, ili budu objekti trgovine ili natjecanja.

Zbog toga najčešće i koristim performans i nove medije, jer su najneposredniji, najtrenutniji i najmanje objektni.

S obzirom na to da je moja umjetnost kritična prema kaptalizmu, ne bi bilo konzekventno od mene da je drugačije.

U performansu i prostornoj instalaciji Slijedila sam crvenu nit (2010.) predstavljenoj u galeriji Prozori u Zagrebu, otvorili ste teme o ženi u patrijarhatu, seksualnosti, totalitarnim i drugim ideologijama, poziciji umjetnika i umjetnosti... Kako ste ih razvili i zašto je, završivši u vašim rukama, crvena nit postala ukrasni predmet? Drugim riječima, kako to da, barem kad je performans u pitanju, mijenjate diskurs pa izvedbu ne temeljite na dihotomiji muško-žensko ili eksplicitno denotiranoj pobuni protiv stereotipa što je bio slučaj u nekim drugim izvedbama ili video i foto radovima, nego se bavite ručnim radom, preuzimate ulogu "domaćice u kuhinji"?

Naprotiv, ručni rad, tradicionalno ženski, smatram ‘novim’ oblikom ekonomije. To je globalni fenomen koji se može primijetiti u ozračju velikih etičkih problema koji prate modnu i tekstilnu industriju - od iskorištavanja radnica i radnika u siromašnim zemljama, hiperprodukcije i proizvodnje jednokratnih odjevnih predmeta - smeća, do agresivne industrijalizacije i masovnog toksičnog otpada. Žene koje su uslijed preseljenja proizvodnje iz matičnih zemalja ili globalne ekonomske krize, ostale bez posla, uspjele su stvoriti snažan internetski međunarodni pokret koji je mnogima od njih osigurao egzistenciju.

Taj fenomen je, koliko vidim, nepravedno zapostavljenim od analitičara i teoretičara kulture i mode. Mislim da je u njemu ogroman revolucionarni potencijal, možda i mogućnost vraćanja snage radničkom pokretu i ozbiljan udarac kapitalizmu i masovnoj proizvodnji.

Naravno, nije čudno da je izostala pažnja intelektualnih (pa i ljevičarskih) elita o ovome, jer se radi o ženama i ženskom pokretu sa klasne margine.

S druge strane, kao umjetnici, rad rukama mi nije stran. Svojim sam rukama napravila i sve druge radove, i one visoko tehnološke, i one koji zahtijevaju vještinu kukičanja. Za mene nema razlike među njima.

U ‘Slijedila sam crvenu nit’ superponiram visoku kulturu i teoriju i onu jednostavnu, privatnu, žensku. Ustajte, prezrene od svijeta, to bi mogla biti nova himna, a radikalni feminizam filozofija oživljene i osnažene radničke klase. Ne govorim slučajno o ženskom licu, jer je u novim industrijama sve manje mjesta za žene i žene su, globalno, najsiromašnije stanovništvo, de facto klasa za sebe.

Crveni konac koristili ste i u performansu Pseudonim (2010.) izvedenom na Culture Shock Festivalu u Klubu kulture u Križevcima. Preko zabijenih čavala u zidu vukli ste konac što je u konačnici otkrilo vaše ime. U kakvoj su značenjskoj vezi naziv rada i izvedba, govore li o pokušaju identificiranja ili prevladavanja krize identiteta?

Taj rad se bavi političkim i tržnim aspektima umjetnosti. Ono kad je važniji potpis, nego sam rad. Pri tome, autor postaje robna marka, a rad gubi društveno transformativnu snagu i postaje kooptiran od sistema. U umjetnosti to nekako bolje dolazi do izražaja, nego u drugim oblicima rada. Vjerovatno zato jer se od umjetnosti očekuje da ima veće ambicije i dosege.

Zabijanje čavala u zid proizvelo je veliku buku, bio je to čin oslobađanja bijesa prema toj situaciji, a napinjanje konca, skoro do puknuća, je to i potcrtalo.

 Kad je pak u pitanju identitet zajednice ili nacije spomenut ću instalaciju Djeca revolucije (2012.) temeljenu na dvjema fotografijama, jedne iz vremena socijalizma i vašeg djetinjstva i druge zabilježene danas, u post-tranzicijskom društvu zahvaćenom dubokom krizom.   

I taj je rad izveden u nekoliko verzija, polimorfnost je možda moj lijek protiv manire ili pokušaj ponovnog promišljanja doživljenog. Zanimljivo je da, osim medija i konteksta, i okoliš ili prostor biva ju jednako važni. Nastojim uklopiti što je moguće više od prisutnih elemenata u rad, želim da se svaki moj rad homogenizira sa okolinom, da bude njen funkcionalni dio i neizdvojiv. Stvarajući takvu sintezu, opirem se i komercijalizaciji. Čini mi se da ona uvijek izdvaja i partikularizira, cjepka i konzervira.

Zbog toga mi često teško padaju izložbe galerijskog tipa. Prostor lišen sadržaja pogoduje upravo izdvajanju umjetnosti iz šireg konteksta. Zbog toga volim izlagati u Galeriji Prozori. Prostor knjižnice je mjesto susreta, prepuno značenja i zračenja, mjesto demokracije.

Dvije fotografije, okosnice rada, bilježe ideološki preokret. Na jednoj vidimo djecu pred spomenikom Drugu Titu, na drugoj vidimo istodobnu  djecu sa uzdignutim desnicama. Prva je fotografija iz 1988., a druga iz 1998. godine. Rad sam projicirala iz knjižnice na jednu od zgrada, iznad murala posvećenog nogometu.

Radom prvenstveno nastojim skrenuti pažnju na djecu i kako ona odrastaju u ideološkim toksičnim otopinama.