Kupam se u muškim suzama

video, fotografija, 2016
autoportret_nerodenog_djeteta

Autoportret nerođenog djeteta / Self-portrait of an unborn child

bratstvo_i_sestrinstvo

Bratstvo i sestrinstvo / Brotherhood and sisterhood

otac_svodnik_bog

Otac Svodnik Bog / Father Pimp God


ksums-ksenijakordic-video-still

Isječak iz videa / Video still

 AK galerija, Koprivnica

 

Izložbom drskog naziva “Kupam se u muškim suzama” Ksenija Kordić nastavlja svoje bavljenje problematikama patrijarhalne i rodne ideologije i maskulinističke hegemonije. Kroz video u kojem autorica u kadi oblikuje skulpture od sapunice te 12 fotografija tih privremenih krhkih skulptura sa pridodanim naslovima, iščitavam(o) čitav niz ideoloških matrica, od onih koje ukazuju na različite oblike muške supremacije, patrijarhata kao institucionaliziranog seksizma koji se perpetuira kroz više ili manje suptilne tehnike kontrole, pitanja ženskog subjektiviteta i prava na dekonstrukciju tradicionalno (falocentrički) postavljenih doživljaja istog, kao i pomjeranja maskulinističkih definicija ženskosti. Svaki element rada uspješno se poigrava stereotipima medijskih prikaza žena i zaobilazi očekivanja koja su nam usađena kroz procese “unutarnje kolonizacije” odnosno, psihološke implementacije rodnih uloga koje služe održavanju patrijarhata. Kada i kupanje tradicionalno prizivaju toliko puta (kroz povijest umjetnosti i pornografiju) eksploatirane prikaze nagih ženskih tijela izloženih muškom pogledu, no autorica ovdje izvrće taj usustavljeni način gledanja, umjesto seksualiziranog objekta muškog pogleda ona prezentira samo kadar ruku koje oblikuju sapunicu. Sapunica iznenađujuće podsjeća na bijelu čipku i asocira nas na vjenčanicu, tradicionalni simbol ženske potlačenosti i objektifikacije, odnosno simbola žesnke čistoće, poniznosti, skromnosti, pasivnosti, Dakle, i sam materijal od kojeg nastaju privremene skulpture, evocira na jedan od, feminističkoj kritici izložen, oblika udruživanja

- brak- kroz koji, tradicionalno, žena dobiva svoj smisao, status i ekonomsku sigurnost. Brak je institucija koja je u mnogočemu i dalje krinka za perpetuiranje opresije žena, od gubitka svojeg identiteta kroz promjenu prezimena do apriori opetovanog zauzimanja tradicionalnih muško ženskih uloga (i to samo ako pričamo o zadnjih 100 godina, prije toga žena nije imala apsolutno nikakva prava, ni pravo posjedovanja imovine ni pravo na razvod). Skulpture od sapunice bilježi fotoaparatom te se metafora cijelog patrijarhalnog sistema iščitava i na fotografijama. Bjelina sapunice kontrastirana je sa crnom pozadinom i ogoljena stvara apstraktne oblike i simbole koji podsjećaju na svašta, no svoje značenje dobivaju kroz naziv, kroz jezik. Samim time naziv postaje integralni dio rada. “Bratstvo i sestrinstvo”, “Otac, svodnik, Bog“ samo su neki od naslova koji su vezani uz “ideološke demagoške antiženske mantre”, kako ih opisuje autorica. Repliciranjem određenih riječi i pojmova patrijarhalnog sustava, autorica ispituje koliko se naše viđenje stvari fiksiralo, prepoznajemo li hegemonske oblike unutar sustava (pa i jezičnog), jesmo li osvjestili neke pojave u društvu: ona je ironična, a na nama je da iščitamo ili ne, jer svi smo uronjeni u društveno konstruirane dominantne diskurse. Ono što autoricu zanima jest osvješćivanje našeg pogleda na stvari koje se imenuju prirodnim, logičnim, samorazumljivim, pogleda na nepravedni hijerarhijski društveni poredak, i to u sadašnjem trenutku, epohi neoliberalnog korporativnog kapitalizma u kojem nam je prividno dana moć da neovisno odlučujemo o svojoj sudbini.

 

 

Pisanje ovog teksta pretvorilo se, ne u propitivanje nužnosti postojanja feminizma danas, već u potrebu da se po ne znam koji puta, ta nužnost potvrdi. Vrijeme koje nam je donijelo (ponovnu) borbu za osnovna prava žena, od reproduktivnih do ekonomskih, vrijeme je u kojem nije izlišno ni po ne znam koji puta ponoviti razliku spola i roda i sve implikacije koje ta razlika usustavljuje u trenutnom društveno-političkom momentu. Spol je biološka činjenica, dok je rod društvena, odnosno, rod je izvorno sinonim za spolne uloge koje nam se dodijeljuju od samog trenutka rođenja. Postavke su feminizma da smo rođeni jednaki, da ženski spol nije ni po čemu manje vrijedan, subordiniran (što je u izravnoj opreci sa konzervativnim esencijalizmom koji vjeruje u razlike između muškog i ženskog mozga, koje naravno, govore u korist onog muškog i koji zapravo sugeriraju da je rod urođen-neuroseksizam- dok je istina zapravo da su mozak i um u stalnoj interakciji s našim društvenim kontekstom) pa je stoga i jedan od temelja feminizma bio abolicija roda. Rodna ideologija pokušava fiksirati sustave ideja o ulogama muškaraca i žena u društvu, predstavljajući ih kao prirodne, kao vječni poredak stvari, a taj način podržava status quo patrijarhata, hijerarhijsku nejednakost muškaraca i žena. “Patrijarhalni diskurs moći nad ženama skriva se pod velom prirodnog – štoviše, logičkog. “(Linda Nochlin). Rodnim nas ulogama uče od malih nogu i na taj način opstaje binarna podjela između muške progresivne energije i ženske pasivnosti i pomirenosti: internalizirana opresija ili unutarnja kolonizacija kroz koju učvršćujemo premisu o tome gdje je kome mjesto i kako je prikladno ponašati se s obzirom na to kojeg smo spola. I time tek započinje proces koji dovodi do silnih problema koji su posljedica artificijelnosti rodnih uloga.

Kako je i sam feminizam beskrajna mreža različitih teorijskih gledišta, autorica skreće pozornost i na problematiku postmoderne fluidnosti poimanja spola i fiksaciji na rod te progovara i o nekim osnovnim postavkama radikalnog feminizma. Kroz rad implicira i pitanja reproduktivnih prava i prava na odlučivanje o vlastitom tijelu, osjećaja krivnje zbog seksualnosti, povijesti feminizma na našim prostorima, problematiku trgovanja ženama, prostitucije, pornografije, subjektu koji nastaje kao proizvod diskursa identiteta (klasa, rasa), pitanja dominantnih maskulinih identiteta, ali i iznosi kritiku cjelokupne civilizacije kao produkta potlačivanja svih koji su u poziciji Drugog. Pri tome je itekako svjesna sadašnjeg trenutka: živimo u svijetu gdje se snimaju reklame sa feminističkom porukom za lance trgovina, gdje se kroz medije ženska emancipacija poistovjećuje sa konzumerističkim izborom, gdje je kapitalizam komodificirao sve živo pa tako i subverzivne feminističke ideje, feminizam je logo, a ženska snaga upakirana za prodaju, gdje je osvještavanje vrlo često na razini kozmetike. I baš zato otvara pitanja, opredmećuje pitanja feminizma, kritički se nameće sustavu, dijalogizira o tome što je ženski subjekt, izvrće tradicionalne definicije ženskosti ili kako kaže Gillian Rose „destabilizira falocentričke sisteme značenja“. Kupa se u muškim suzama.

Tanja Špoljar