Fotomorfizacija traume

performans, 2007.
0

2

3


4

7

8


Performans je održan na pozornici HNK Varaždin u sklopu manifestacije Dani hrvatskog performansa, 2007.
Umjetnici, tj. Crtalić i Kordić, su bili fizički odvojeni od publike, lišeni neposrednog kontakta s njom. Sa laptopa iza pozornice, projiciran je slide show sastavljen od fotografija koje su snimali od 2002-2007, a koje su se direktno ili indirektno ticale njihove veze. U tome je bilo elemenata iznenađenja za oboje, jer je svatko donio izbor iz svojih foto albuma, bez prethodnih konzultacija, tako da nije bilo utjecaja na neposrednu reakciju viđenja tih fotografija.

Same fotografije su, kao vremenski isječci, trebale potaknuti sjećanja na neke događaje i terapeutski djelovati na njihov odnos. Naime, umjetnici su imali mikrofone, a publika u kazalištu je slušala njihove komentare o fotografijama.

Performans je, tako, imao višestruko djelovanje, primarno na ’izvođače’ jer su pred nepoznatom publikom, kao pred porotom, mogli održati javnu raspravu popraćenu dokumentacijom i pokušati razriješiti neke konflikte iz prošlosti; a sekundarno bi ’podučavao’ publiku gledanju performansa bez performera. Bio je to pokušaj izbjegavanja direktnog ogoljavanja (kao što je sama fizička prisutnost umjetnika u njegovom radu, ili nagost autora) koje mnogi poistovjećuju sa medijem performancea, te dati tom ogoljavanju (imanetnom svakom iskrenom umjetničkom djelu) suptilniji oblik, izlažući jedino ljubavnički diskurs neposrednosti tog medija i lišavajući publiku fizičke koreografije.

Treća strana priče bilo je snimanje događanja video kamerom smještenom u dnu dvorane, čiji kadar je obuhvatio platno, projekciju i dio publike s leđa, kao dokumentiranje dokumentiranog, te time zatvorila sjećanje u petlju vječno ponavljajućeg iskustva koje prijeti da postane simboličko.

Parafraziranjem medija nijemog filma, koji u ovom slučaju nije samo nijem, nego i nepokretan, a kojem se naknadno udahnjuje život komentarima - u samom činu performansa, izvršava se uživo, inače fiktivna, vremenska elipsa.

Iz tog procesa neizbježno nastaje oksimoron. Fotografije su sačuvane milisekunde prošlosti, mrtvo tkivo trenutaka u kojima smo bili, a u kojima možemo prepoznati relativnost vremena i identiteta koje nam ono nameće, te odnosa koji proizlaze iz tih identiteta, a koji su jednako realni koliko i sama fotografska činjenica.